Објавио Anne Boleyn , четвртак, 16. фебруар 2012. 14:10
Naglo je podigla glavu u trenu kada je munja ponovo zaparala nebo. Ovaj put je jace zasijala i na kratko obasjala cijelu sobu. Na stolu nekoliko papira sa iscrtanim nerazumljivim znakovima i jednom mrljom od kafe, vec osusenom , u nastupu bijesa polomljena olovka, prevrnuta solja koja je izgleda vec duze vrijeme stajala tako, upaljac i noz. U desnom uglu sobe klavir na kom je prasina odavala da odavno nije upotrebljen. Na podu se izmedju razbacanih knjiga i odjece uzdizala jedna staklena flasa na kojoj je se razigrano prelivalo bezbroj iskrica kada je munja zasijala. Sve se to u jednom trenutku pojavilo obasjano plavicastom svjetloscu munje a zatim ponovo utonulo u mrak praceno potmulim zvukom grmljavine; prvo u daljini a zatim sve blize.
Nasmijala se. Da li je to uopste bio osmijeh ili mozda grc, neki nesvjesni pokret?! Nikada nije voljela oluju, plasila se, ali sada joj je taj strah prijao. Ustala je i krenula prema klaviru. Spustila je prst na njega i jedan usamljeni ton je skliznuo i izgubio se u nekom od mracnih uglova sobe. Nije mogla da vidi mali sivi kruzic od prasine na svome prstu, ali ga je osjetila. Zapitala se koliko dugo nije svirala. Odmahnula je glavom i zaputila se prema stolu. Podizuci jedan od papira oborila je solju sa stola,ali to nije primijetila. Ocigledno nezadovoljna, zguzvala je i bacila papir; krenula ka sredini sobe i sjela na podu pored flase. Vidjelo se da nije bila naviknuta na alkohol jer je popila samo malo a zatim napravila onu karakteristicnu facu i ostavila flasu. Kisa je sve vrijeme kuckala u prozor i ona je utonula u razmisljanje.
Razmislala je o tome po cemu se ona kao zivo bice razlikuje od ostalih stvari u sobi. Uvijek je tvrdila da nas zivim bicem ne cini to sto se pomjeramo ili disemo; nego mogucnost kreativnog misljenja i stvaranja. Zapitala se sta je to ona stvorila. I poceo je mucni sudski proces u kome je ona bila i optuzeni, i sudija, i tuzilac, i porota. A najteze je presuditi samom sebi.
Prisjecala se svega sto je do sada napisala. Pokusala je da sastavi sve to u jednu cjelinu i odredi smisao, ali joj nije poslo za rukom. Sve vise je tonula u razocarenje, vidjela je svoje snove i zelje rasute u komadice tu na podu ispred sebe i zaplakala se. Sve te price zbog kojih je ona danima bila u polusvjesnom stanju, zbog kojih ju je boljela glava, zbog kojih je uvijek otkidala po jedan komadic sebe da ugradi u njih sada su nestale i ucinile joj se bezvrijednim. Mrzila je kada bi za sav svoj trud od osoba do cijeg misljenja joj je stalo cula samo :"To je dobro" ili "To nije dobro", bez ikakvog obrazlozenja. Mislila je da nisu dovoljno zainteresovani. Da njene price nisu vrijedne interesovanja. Tada bi rad poceo da blijedi u njenim ocima i gubi vrijednost dok ne bi postao gomila gluposti. To ju je boljelo, ali je svaki put ponovo zapocinjala tu bolnu igru u nadi da ce se nesto promijeniti. Sada je doslo vrijeme za svodjenje racuna. Ljudi su povrsno citali njene price, nisu shvatali o cemu je zapravo pricala. Sve su primali olako, a to ju je povrijedjivalo. Previse puta je bila povrijedjena i znala je da svjesno povrijedjuje sebe.
Nije znala koliko je vremena provela tako u razmisljanju. Alkohol koji je popila vec je poceo da uzima svoj danak i misli su joj se mutile, postajale iskrivljene i nejasne. Doslo je vrijeme da se njen proces okonca i da se donese presuda. Ustala je, blago se zateturala i dosla do stola. Smetao joj je zvuk kise na prozoru. Glava ju je boljela. Ponovo je pogledala papire, ovaj put sa omalovazavanjem i prezirom. Uzela je noz i rasjekla vrh prsta. Nekoliko trenutaka je posmatrala kako kapljice krvi padaju na papir i prikrivaju slova.Bila je srecna,ovaj put se na njenom licu pokazao pravi, iskreni osmijeh. Kisa se vise nije cula.
Sunce je vec pocelo da izlazi kada je skupila papire sa stola i zapalila ih. Cinilo joj se da je taj mali plamen grije i da joj topi led sa ociju i srca. Staru sebe je osudila na smrt i spalila zajedno sa tim bezvrijednim papirima. Zakoracivsi u novi dan zakoracila je i u novi zivot. Uzela je nov papir i olovku.Znala je da je doslo vrijeme da slusa sebe. Negdje iznutra je cula glas:"Vrijeme je da shvatis o cemu ja pricam"...
Nasmijala se. Da li je to uopste bio osmijeh ili mozda grc, neki nesvjesni pokret?! Nikada nije voljela oluju, plasila se, ali sada joj je taj strah prijao. Ustala je i krenula prema klaviru. Spustila je prst na njega i jedan usamljeni ton je skliznuo i izgubio se u nekom od mracnih uglova sobe. Nije mogla da vidi mali sivi kruzic od prasine na svome prstu, ali ga je osjetila. Zapitala se koliko dugo nije svirala. Odmahnula je glavom i zaputila se prema stolu. Podizuci jedan od papira oborila je solju sa stola,ali to nije primijetila. Ocigledno nezadovoljna, zguzvala je i bacila papir; krenula ka sredini sobe i sjela na podu pored flase. Vidjelo se da nije bila naviknuta na alkohol jer je popila samo malo a zatim napravila onu karakteristicnu facu i ostavila flasu. Kisa je sve vrijeme kuckala u prozor i ona je utonula u razmisljanje.
Razmislala je o tome po cemu se ona kao zivo bice razlikuje od ostalih stvari u sobi. Uvijek je tvrdila da nas zivim bicem ne cini to sto se pomjeramo ili disemo; nego mogucnost kreativnog misljenja i stvaranja. Zapitala se sta je to ona stvorila. I poceo je mucni sudski proces u kome je ona bila i optuzeni, i sudija, i tuzilac, i porota. A najteze je presuditi samom sebi.
Prisjecala se svega sto je do sada napisala. Pokusala je da sastavi sve to u jednu cjelinu i odredi smisao, ali joj nije poslo za rukom. Sve vise je tonula u razocarenje, vidjela je svoje snove i zelje rasute u komadice tu na podu ispred sebe i zaplakala se. Sve te price zbog kojih je ona danima bila u polusvjesnom stanju, zbog kojih ju je boljela glava, zbog kojih je uvijek otkidala po jedan komadic sebe da ugradi u njih sada su nestale i ucinile joj se bezvrijednim. Mrzila je kada bi za sav svoj trud od osoba do cijeg misljenja joj je stalo cula samo :"To je dobro" ili "To nije dobro", bez ikakvog obrazlozenja. Mislila je da nisu dovoljno zainteresovani. Da njene price nisu vrijedne interesovanja. Tada bi rad poceo da blijedi u njenim ocima i gubi vrijednost dok ne bi postao gomila gluposti. To ju je boljelo, ali je svaki put ponovo zapocinjala tu bolnu igru u nadi da ce se nesto promijeniti. Sada je doslo vrijeme za svodjenje racuna. Ljudi su povrsno citali njene price, nisu shvatali o cemu je zapravo pricala. Sve su primali olako, a to ju je povrijedjivalo. Previse puta je bila povrijedjena i znala je da svjesno povrijedjuje sebe.
Nije znala koliko je vremena provela tako u razmisljanju. Alkohol koji je popila vec je poceo da uzima svoj danak i misli su joj se mutile, postajale iskrivljene i nejasne. Doslo je vrijeme da se njen proces okonca i da se donese presuda. Ustala je, blago se zateturala i dosla do stola. Smetao joj je zvuk kise na prozoru. Glava ju je boljela. Ponovo je pogledala papire, ovaj put sa omalovazavanjem i prezirom. Uzela je noz i rasjekla vrh prsta. Nekoliko trenutaka je posmatrala kako kapljice krvi padaju na papir i prikrivaju slova.Bila je srecna,ovaj put se na njenom licu pokazao pravi, iskreni osmijeh. Kisa se vise nije cula.
Sunce je vec pocelo da izlazi kada je skupila papire sa stola i zapalila ih. Cinilo joj se da je taj mali plamen grije i da joj topi led sa ociju i srca. Staru sebe je osudila na smrt i spalila zajedno sa tim bezvrijednim papirima. Zakoracivsi u novi dan zakoracila je i u novi zivot. Uzela je nov papir i olovku.Znala je da je doslo vrijeme da slusa sebe. Negdje iznutra je cula glas:"Vrijeme je da shvatis o cemu ja pricam"...
Постави коментар
Без устручавања: